U zamišljenom oglasu sve je na svojem mjestu. Bazen, kamen, dvije ležaljke i more koje se vidi između stupova. Stol je postavljen za ručak, iako nema nikoga tko bi za njim sjedio. Gledamo taj kadar i zamišljamo slobodan dan. Rijetko se zapitamo u koliko je sati snimljen i koliko bismo dugo ondje htjeli ostati.
Fotografija može pokazati sunce kao kvalitetu čak i kada bismo u prostoru prvo tražili zaklon. To je zanimljiva pukotina između slike dobrog života i samog života. Pogotovo kada uređujemo terasu kao još jednu sobu: biramo stol, stolice i posuđe, a mogućnost boravka prepuštamo vremenu.
Jedan mali prizor iz podcasta
U epizodi Shade podcasta 99% Invisible novinar Sam Bloch opisuje ljude u Los Angelesu koji traže zaklon iza telefonskih stupova. Epizoda je objavljena 14. siječnja 2020.; nije nova vijest. Taj mali prizor dobar je povod da drukčije vrednujemo sjenu.
Naš zaključak iz njega ne odnosi se samo na grad. I u privatnom prostoru možemo imati površinu koju posjedujemo, a ne možemo ugodno koristiti onda kada to želimo. Kvadrati su tu. Stolice su tu. Nedostaje uvjet pod kojim cijela investicija počinje imati smisla.
Lođa ima što reći
Lođa na ilustraciji izmišljena je scena, ali pitanje koje postavlja sasvim je stvarno: kako bi izgledao prostor osmišljen oko boravka u sjeni? Pogled se otvara tek kroz nekoliko mjesta. Rub uz zid dopušta sjedenje. Prijelaz između unutra i vani ima dubinu. Ne izlazimo odmah na potpuno izloženu plohu.
Najbolji dio terase možda je onaj na kojem sunce prestaje.
Ne treba iz toga izvući obavezu kamenih lukova. Dobar natkriveni prostor može biti suvremen, drven, metalan ili vrlo jednostavan. Ono što bismo htjeli prenijeti jest odnos zaklona i otvorenosti. Materijal može pomoći atmosferi, ali sam ne rješava pitanje gdje će pasti sjena.
Prvo zamislite ručak
Prije biranja vanjske garniture probajte opisati jedan običan dan. Gdje ćete popiti kavu? Hoće li netko ondje raditi? Kada dolaze prijatelji? Gdje će sjediti osoba koja ne želi sunce? Ne trebaju svi odgovori voditi istoj točki terase. Dobar prostor može ponuditi izbor.
Zatim te namjere treba provjeriti u prostoru, u relevantnim satima i godišnjim dobima, ili projektantskom analizom. Sjena se pomiče. Kadar iz ranog jutra ne opisuje popodne. Fotografija prazne terase ne govori ostaje li prolaz slobodan kada se stolice izvuku i za stol sjedne šest ljudi.
Tu bismo počeli razgovor s arhitektom: želimo ručati vani i kada je sunčano; želimo vidjeti vrt iz zaklona; želimo moći birati. Tek nakon toga dolaze oblik i materijali. To nisu manje ambiciozni zahtjevi od bazena ili velikog otvora. Samo su bliži načinu na koji ćemo prostor koristiti.
Sjena nije jedino što želimo
Naravno da zimi možemo uživati upravo u suncu. Netko želi osunčanu terasu, netko uzgaja biljke, a netko izlazi tek navečer. Dobar projekt ne nameće svima istu temperaturu, isti pogled ni isti raspored dana. Zato tvrdnju „što više sjene, to bolje” ne bismo pretvorili u novu dogmu. Vrijednost je u pravom izboru na pravom mjestu.
I riječ luksuz ovdje koristimo namjerno. U fotografiji je lako prepoznati skup predmet. Teže je pokazati slobodu da ostanete sjediti, da ne morate premještati stol usred ručka ili podizati ručnik kao improvizirani zaklon. Takve kvalitete često postanu vidljive tek kada nedostaju.
Zato bismo sljedeći put pri gledanju kuće uz more malo dulje ostali na rubovima fotografije. Ima li mjesta za povlačenje? Ima li zaklona koji je dio arhitekture? Može li se vanjski prostor koristiti na više načina? More već zna biti lijepo. Od kuće bismo tražili da nam omogući uživanje u njemu.